Zdravstveni kutić

Letak "Kako spriječiti otrovanja djece?".





Mala dječja glista (Enterobius vermicularis)

 
Što je mala dječja glista?
Mala dječja glista (lat. Enterobius vermicularis) je parazit iz skupine crva (helminta) koji kod ljudi, koji su im jedini prirodni domaćini, izazivaju bolest koju nazivamo enterobiozom ili enterobijazom. Glista izgleda poput bijelog končića, ženka je duga 8-13 mm, a mužjak 2-5 mm i ima zavinuti stražnji dio tijela.
 
Kakav je životni ciklus male dječje gliste?
Odrasli crvi žive u crijevima čovjeka (na kraju tankog i početnom dijelu debelog crijeva) te se hrane crijevnim sadržajem i sluznicom pa katkad i oštećuju epitel stvarajući sitne ranice. Gravidne ženke nose oko 11.000 jajašaca, spuštaju se prema anusu, kroz koji aktivno izlaze, osobito noću, te polažu ljepljiva jajašca (prikazana su na gornjoj slici) na kožu analne, perianalne regije, skrotuma, genitalnom području, ali i u vagini, mjehuru i uterusu pa čak i trbušnoj šupljini, te nakon toga ugibaju. U jajima su ličinke koje već za 4 sata postaju invazivne a mogu u povoljnim vanjskim uvjetima preživjeti oko 2 tjedna. Čovjek se zarazi ako takva jajašca proguta. U tankom se crijevu iz njih oslobađa ličinka koja se presvlači dva puta i postaje odrasli oblik. Spolnu zrelost gliste dostižu za 15-43 dana, a žive oko dva mjeseca.
Koji su simptomi enterobijaze?
Simptomi infekcije dječjom glistom uglavnom nisu teški i ozbiljni po zdravlje, ali ipak mogu biti jako neugodni i značajno pogoršavati kvalitetu života. Glavni simptom zbog kojega se pacijent javlja liječniku je svrbež perianalne regije koji je osobito jak noću kad ženke parazita polažu jajašca. Zbog jakog svrbeža bolesnici se često grebu, pa time oštećuju kožu i sluznicu, a na oštećenjima mogu nastati sekundarne bakterijske upale ili ekcemi. Kod djece se katkada javlja razdražljivost, nemirno spavanje ili enureza (nekontrolirano mokrenje tijekom sna). U određenom broju slučajeva infekcija može biti i bez simptoma, a u ekstremnim situacijama mogu nastati i komplikacije zbog migracije glista u slijepo crijevo, prolaza u peritonealnu šupljinu ili reproduktivni trakt ženske djece gdje uzorkuju upalne procese.
Kako se prenosi mala dječja glista?
Zaraza kod čovjeka nastaje analno-oralnim putem, u djece najčešće autoinfekcijom preko onečišćenih prstiju prijenosom jajašaca ispod noktiju (dijete se češe zbog svrbeža anusa). Moguć je prijenos zaraze preko kontaminiranih predmeta, donjeg rublja, posteljine, pa čak i udisanjem prašine u kojoj se nalaze jajašca. Opisana je i retroinfekcija tj. povratak ličinki s perianalne regije u crijevo.
Kada posumnjati na zarazu malom dječjom glistom?
Na enterobijazu valja posumnjati ako se dijete često češe po guzi (anusu). Također, nemiran san i/ili nekontrolirano mokrenje u snu mogu biti simptomi. U slučaju pojave ovih simptoma, potrebno je dijete odvesti pedijatru.
Kako se otkriva mala dječja glista?
Što se tiče dijagnostike enterobioze, pretraga stolice od male je koristi jer se jajašca u stolici nalaze samo iznimno (u oko 5% slučajeva), a rijetko se na površini stolice mogu prostim okom vidjeti odrasli crvi. Metoda izbora u dokazivanju infekcije malo dječjom glistom je uzimanje perianalnog otiska ljepljivom celofanskom trakom („ selotejp“) .
Upute za uzimanje perianalnog otiska
Perianalni otisak se uzima ujutro nakon ustajanja a prije pranja ili kupanja. Ljepljivu traku je potrebno odlijepiti sa stakalca, raširiti stražnjicu i nalijepiti traku preko analnog otvora uz blago pritiskanje. Nakon toga traka se skine s kože i zalijepi na stakalce koje se stavi u ambalažu i dostavi u laboratorij unutar 24 sata. Otisak je potrebno uzimati 3 do 5 dana za redom a rezultati pretraga su dostupni istog dana.
Kako se liječi enterobijaza?
U liječenju zaraženosti malom dječjom glistom lijek izbora je mebendazol koji se daje u jednokratnoj dozi od 100 mg. Doza je ista za djecu i odrasle, a terapija se treba ponoviti za 14 dana. U prvom navratu se nastoje uništiti odrasli crvi, a ponovljeno liječenje služi da se unište crvi koji su se eventualno u međuvremenu razvili iz preostalih jaja ili ličinki. Učinak liječenja provjerava se 2-3 tjedna nakon provedene terapije ponovnim pregledom perianalnog otiska.
Gdje se javlja enterobijaza?
To je jedna od najčešćih parazitarnih crijevnih infekcija i godišnje se u svijetu inficira oko 500 milijuna osoba, uglavnom djece. Raširena je po cijelom svijetu bez obzira na klimatske i socioekonomske prilike, a zaraza je najčešća u predškolskim ustanovama, školama i domovima gdje su zarazi i profesionalno izloženi odgajatelji i nastavnici.
Kako spriječiti širenje male dječje gliste?
Suzbijanje enterobioze je prilično složeno. Vrlo je važna edukacija ljudi o osobnoj higijeni uz obvezno pranje ruku sapunom i toplom vodom prije jela i rada s namirnicama, poslije korištenja toaleta i mijenjanja pelena. Preporučuje se skratiti nokte, izbjegavati griženje noktiju i češanje oko anusa, a prostorije u kojima se boravi redovito održavati čistima. Ako ima više inficiranih u jednoj grupi ili u obitelji, treba istodobno provesti liječenje svih članova, djece i odraslih, bez obzira na simptome ili nalaze pretrage. Nakon svakog liječenja treba uz osobne higijenske postupke i prokuhavanje rublja i posteljine, provesti čišćenje prostorija da bi se spriječila ponovna infekcija iz okoline. Životni ciklus crva traje približno 6 tjedana, stoga je važno barem toliko dugo provoditi pojačane higijenske mjere.
                                                                                                 Igor Piskač, dr.med. spec. Epidemiolog






AMBLIOPIJA

Dogovorite oftalmološki pregled kod pedijatra na vrijeme!


          




Dopis epidemiološke službe - Streptokokne infekcije (preuzmi)



Preporuke za postupanje kod streptokokne bolesti
Hrvatski zavod za javno zdravstvo / Aktualnosti / Preporuke za postupanje kod streptokokne bolesti
 Zadnja izmjena:
11. siječnja 2023.
13:20
 Ispiši stranicu
Uzročnik: beta hemolitički streptokok grupe A – Streptococcus pyogenes
Klinička slika: Najčešće se infekcije streptokokom grupe A prezentiraju kao faringitis/tonzilitis (upala ždrijela). Također se može prezentirati kao površinska infekcija kože (impetigo, piodermija), šarlah, puerperalna vrućica, sepsa, erizipel, celulitis, mastoiditis, otitis media, pneumonija, peritonzilizis, infekcije rane, te rijetko nekrotizirajući fasciitits i toksički šok sindrom (STSS). Moguće komplikacije faringitisa ili kožnih infekcija uključuju akutni glomerulonefritis i reumatsku vrućicu.
Dijagnoza: dijagnoza se temelji na kliničkoj slici i mikrobiološkoj potvrdi uzročnika (kultura, brzi antigenski test brisa nazofarinksa, serologija).
Rezervoar: čovjek
Inkubacija: faringitis: 1-3 dana, šarlah: 2-7 dana, impetigo: 7-10 dana, puerperalna vrućica: 1-10 dana nakon poroda
Način prijenosa: kapljično ili direktnim kontaktom sa oboljelim ili kliconošom, preko ruku, vrlo rijetko indirektnim putem preko zaraženih površina ili drugih objekata, putem hrane kojom je rukovala zaražena osoba.
Trajanje zaraznosti: kod faringitisa osoba u pravilu prestaje biti zarazna 24 sata nakon početka adekvatne antibiotske terapije. Oboljeli sa neliječenim faringitisom mogu izlučivati uzročnika tjednima ili mjesecima nakon početka simptoma, iako se zaraznost značajno smanjuje nakon 2-3 tjedna. Zaraznost kod nekompliciranog neliječenog impetiga može trajati 10 – 21 dan.
Prijavljivanje:
Prema Listi zaraznih bolesti potrebno je prijaviti sljedeće bolesti:
• Streptokokna upala grla
• Šarlah
• Bakterijska sepsa – pod ovim nazivom bolesti prijavljuju se slučajevi invazivne bolesti uzrokovane streptokokom grupe A (izuzev bakterijskog meningitisa koji se prijavljuje kao zaseban entitet) specificira se naziv uzročnika, te se u napomeni opiše klinički tijek bolesti
• Bakterijski meningitis – treba navesti naziv uzročnika te se opiše tijek bolesti
• Pneumonija – treba navesti uzročnika
1. Postupak pri pojavi grupiranja (dva ili više slučaja bolesti u kolektivu unutar deset dana) neinvazivnih oblika streptokokne bolesti (faringitisa, šarlaha) u školskim i vrtičkim kolektivima:
• Uvesti praćenje evidencije pobola u dogovoru sa kolektivom
• Svakom oboljelom sa kompatibilnim simptomima (ne zdravima) uzeti bris kako bi se potvrdila ili isključila infekcija beta hemolitičkim streptokokom grupe A
• Oboljele sa potvrđenom infekcijom beta hemolitičkim streptokokom grupe A liječiti prema kliničkim smjernicama
• Bolesnu osobu izolirati iz kolektiva dok ne postane afebrilna i najmanje 24 sata od početka primjene antibiotika. Ovisno o kliničkoj slici, neki oboljeli će i duže izbivati iz kolektiva prema procjeni nadležnog liječnika
• Dati upute za provođenje preventivnih i protuepidemijskih mjera koje uključuju redovito pranje ruku, dezinfekciju igračaka i drugih površina, kihanje ili kašljanje u maramicu koju odmah treba odložiti u otpad te nakon toga pravilno oprati ruke, izbjegavati dodirivanje lica, usta ili očiju rukama, te prekrivanje oštećenja kože koja mogu biti ulazno mjesto infekcije
• U pravilu kod neinvazivnih infekcija nije potrebno provoditi kemoprofilaksu u asimptomatskih osoba niti je potrebno aktivno tražiti kliconoše (nije potrebno masovno uzimanje briseva svih članova kolektiva). Kliconoše streptokoka nisu pod pojačanim rizikom od razvoja suprurativnih niti nesupurativnih komplikacija streptokokne infekcije, te ne prenose BHS-A na svoje bliske kontakte kao što to čine bolesnici u akutnoj fazi streptokokne upale. U pravilu liječenje asimptomatskih kliconoša ili njihovo udaljavanje iz kolektiva nema smisla jer se i oni koji su bili negativni u brisu mogu već slijedeći dan negdje inficirati i unijeti streptokok u kolektiv.
• Ako u tjedan dana više od 15% kolektiva oboli od gnojne angine i/ili šarlaha, ili ako više od 20% kolektiva oboli od šarlaha u razdoblju od dva tjedna (ili po ≥10% kolektiva oboli u dva uzastopna tjedna), preporučljivo je svim članovima kolektiva dati kemoprofilaksu bez prethodnog uzimanja brisa.
• Uzimanje brisa ždrijela svim članovima kolektiva opravdano je kod pojave reumatske groznice ili akutnog glomerulonefritisa kod člana kolektiva bez podataka o pobolu od streptokokne bolesti u kolektivu. U tom slučaju, daje se kemoprofilaksa svim članovima kolektiva s pozitivnim rezultatom brisa.


Definicija bliskog kontakta:
Bliski kontakti su osobe koje su bile u kontaktu s oboljelom osobom u razdoblju od 7 dana prije početka simptoma do 24 h nakon početka antibiotske terapije i na njih se odnosi barem jedan od dolje navedenih kriterija:
• Članovi zajedničkog kućanstva
• Spolni kontakti i/ili dijeljenje zajedničkog kreveta
• Osobe koje su imale direktni kontakt sa sluznicama ili izlučevinama oboljele osobe bez zaštitne opreme
• Osobe koje injektiraju droge i koristile su isti pribor
• Djeca u istoj vrtićkoj skupini
• Osobe koje dijele sobu (npr. u studentskom domu, domu za starije, bolnici).
Postupanje s kontaktima u slučaju pojedinačnog slučaja invazivne streptokokne bolesti
Obiteljskim kontaktima preporuča se uzimanje kemoprofilakse, osobito osobama koje imaju visoki rizik za razvoj invazivne streptokokne bolesti streptokokom (npr. stariji od 75 godina, trudnice u ≥ 37. tjednu trudnoće, rodilje i novorođenčad unutar 28 dana od poroda, osobe oboljele od vodenih kozica). Osobe koje injektiraju droge i dijelile pribor s oboljelom osobom također trebaju primiti kemoprofilaksu.
Ostale bliske kontakte treba upoznati s mogućim simptomima invazivne streptokokne bolesti (visoka temperatura, mijalgija te lokalizirana napetost mišića, te ostali specifični simptomi), te ih uputiti da prate svoje zdravstveno stanje sljedećih 30 dana od zadnjeg kontakta sa oboljelom osobom te da se u slučaju pojave simptoma odmah jave liječniku.
Alternativno, može se svim bliskim kontaktima dati kemoprofilaksa.
Kemoprofilaksa (niže su navedeni najčešće preporučeni lijekovi za kemoprofilaksu; nije pogrešno primijeniti lijekove temeljene na nekim drugim službenim smjenicama):
ODRASLI:
Prva linija: fenoksimetilpenicilin 10 dana peroralno
U slučaju nestašice fenoksimetilpenicilina istovrijedna terapija je amoksicilin ili cefalosporini 1. generacije (cefaleksin, cefazolin) peroralno 10 dana u terapijskim dozama
Druga linija (osim trudnica i rodilja): Azitromicin 5 dana peroralno
Trudnice i rodilje: Eritromicin 10 dana peroralno
DJECA:
Prva linija: fenoksimetilpenicilin 10 dana peroralno
U slučaju nestašice fenoksimetilpenicilina istovrijedna terapija je amoksicilin ili cefalosporini 1. generacije (cefaleksin, cefazolin) peroralno 10 dana u terapijskim dozama
Druga linija (kod alergije na penicilin): od 0-6 mj: klaritromicin 10 dana peroralno
6 mj do 17 godina: azitromicin 5 dana peroralno

 

23.04.2023
 
       KRPELJI - RIZICI OD ZARAZNIH BOLESTI
 
 
Što su krpelji?
Krpelji su sitne životinjice koje se hrane krvlju životinja i čovjeka te mogu prenositi zarazne bolesti, uključujući i one koje su zajedničke ljudima i životinjama.
Gdje i kada se krpelji mogu naći u prirodi?
Aktivnost krpelja ovisi ponajviše o temperaturi i vlažnosti stoga imaju tzv „sezonsku aktivnost“. Najaktivniji su i najbrojniji u proljeće i rano ljeto (svibanj, lipanj) te u ranu jesen (u puno manjem broju). U zimskom periodu (prosinac - ožujak) krpelji se susreću ako je riječ o blagoj zimi bez hladnoće i snijega. Nalazimo ih skrivene na listovima i granama grmova, niskog raslinja (do visine 1m), šikara; u prizemnom sloju rubnih šuma, uz staze za šetanje, u vrtovima, parkovima, izletištima itd.
 
 
Kako krpelji napadaju?
Skriveni na vlatima trave, granama i listovima grmlja i drveća, krpelji čekaju prolazak pogodnog domaćina – toplokrvne životinje ili čovjeka. Građom svojih nogu prilagođeni su prihvaćanju za krzno životinja ili na dlačice odjeće ljudi. Nakon što se prihvati na domaćina, krpelj hoda više sati po tijelu u potrazi za mjestom gdje će se učvrstiti svojim rilom. Probadanje kože se ne osjeća zbog tvari u slini koje, među ostalim, imaju djelovanje poput anestetika. Najčešće se hvata na mjestu tanke kože (pregibi).
Koje bolesti prenose krpelji?
U Hrvatskoj se ugrizom krpelja može prenijeti veći broj zaraznih bolesti, a najčešće su Lyme borelioza i krpeljni meningoencefalitis (KME).  
 
 
Kako se zaštititi

• odgovarajuća obuća i odjeća: odjećom prekriti što veći dio tijela, nogavice hlača uvući u čarape, a majice/košulje u hlače kako bi se spriječio ulazak krpelja pod odjeću, svijetla, glatka odjeća na kojoj se lakše može uočiti krpelj
   
• ako je moguće, izbjegavanje kretanja kroz grmlje i visoku travu
   
• primijeniti repelente (privremeno zaštitno sredstvo) - nanose se na rubove odjeće ili kožu
   
• pregledati se tijekom boravka u prirodi svakih dva do tri sata a obavezno nakon povratka iz prirode (pažljivo  pregledati iza uha, zatiljak, vrat, prepone, pazuhe, područje iza koljena, pupak…)

 
 
Ako se krpelj uhvatio za kožu potrebno je:

• obuhvatiti ga pincetom uz samu kožu i laganim povlačenjem izvući, pazeći da se ne ošteti tijelo krpelja prilikom izvlačenja
   
• krpelja se ne smije "gušiti" premazivanjem alkoholom, uljem, masti, acetonom ..., „paliti“ šibicom jer time izazivamo naglu smrt krpelja pri čemu on isprazni sadržaj svoje trbušne šupljine u čovjeka i tako vrlo lako prenese zarazu ako je zaražen
   
• nakon što je krpelj odstranjen, mjesto uboda preporučljivo je premazati antiseptikom (alkohol)

 
 
 
 
Kome se preporučuje cijepljenje?
Čak i u područjima koja se smatraju prirodnim žarištima bolesti koje prenose krpelji, samo mali broj krpelja je stvarno zaražen. Radi toga je statistička šansa zaraze pri ubodu samo jednog krpelja vrlo mala. Opasnost se bitno povećava višestrukim i čestim izlaganjem ubodima krpelja.  Zbog toga se cijepljenje protiv KME preporučuje osobama koje zbog prirode posla borave u prirodi na područjima gdje postoje prirodna žarišta krpelja (šumari, šumski radnici, vojnici) kao i osobama koje povremeno borave u gore navedenim područjima (izletnici, kamperi, planinari, lovci, turisti).